BESTIJARIJ STAROG SVIJETA

VARG

– Divovski srodnik vuka. Na leđima je visok oko 150 cm odrasli primjerci a dugačak je 3 metra od njuške do vrha repa. Vrlo je izdržljiv i snažan, pa može danima krstariti po ledenim pustošima u potrazi za plijenom. Žive u čoporima od po 5 do 12 životinja s Alfa ženkom na čelu. Iznimno žive u većim skupinama. Tamo gdje je hrane u izobilju i velika im je konkurencija. To su naj starije ženke koje oko sebe imaju svoje potomstvo u nekoliko generacija. Beskrajno su uporni i lukavi lovci. Koriste se nekom vrstom jezika koji je mješavina grgoljenja, zavijanja, tihog režanja i škrgutanja zubima. Samo rijetki i iznimni ljudi naučili su jezik ovih inteligentnih zvijeri. Zle su, i opake naravi. Kreću se, love i bore se u čoporu ili u trojkama. Vrlo rijetko sami.
Usamljeni su vrlo stari mužjaci koje zovu "Srebroleđi". Oni su izuzetno opasni. Vrlo često su ljudožderi.
Žive na sjeveru ili uumjerenom kontinentalnom pojasu. Uglavnom ih možemo sresti do granice pojasa do koje pada snijeg. Odgovaraju im guste zimzelene šume, tajge i stepe kao i visoke planine.
Ponekad se udružuju s Goblinima zbog lova i pljačke, no uzgojeni u zarobljeništvu, postaju polupripitomljeni pa ih goblini koristi za jahanje.
Zbog svoje debljine i trajne čvrstoće, njihovo krzno je vrlo cijenjeno. Ali je doista malo lovaca koji se mogu pohvaliti takvim ulovom.

BALVERIN

Neki ljudi koje je napao Varg uspjeli su preživjeti. Posljedice tih napada ponekad ostaju trajne i neizlječive. Pod utjecajem nekih kemikalija u Vargovoj slini ti nesretnici povremeno mijenjaju obličje i pretvaraju se u vukodlake. Uobičajeni naziv u Starom svijetu za ovu strahotu je Balverin. Balverini su gotovo potpuno nesvjesna bića. Vrlo krvoločna i agresivna. Napadaju bilo koga i ne boje se vatre kao ostali vukovi. Smeta im sunce i vrlo jaka svjetlost, ali to ih ne priječi da napadaju čak i u pol bijela dana.
Humanoidi visoki do 2,60cm i teški do 130 kg. robusne ljudske mišićave građe i s vučijom glavom prekriveni dlakom. Vrlo brzi i snažni. Napadaju kandžama i ugrizima oštrih i dugačkih zuba.
Za razliku od običnih vukodlaka koji mijenjaju obličje privremeno,kod Balverina promjena je trajna. Zbog burnih procesa u tijelu žive kratko; Svega 10 do 12 godina.
Neki Šamani sa sjevera savladali su vještinu pretvaranja u Balverina , ali to je toliko opasan poduhvat da se o njemu zna samo po priči i legendama. U obliku Balverina, Šaman zadržava svoju svijest i inteligenciju ali dobiva nadljudsku snagu , spretnost i brzinu.
U Žitniku , u Krčmi "Četiri Zvijezde" na zidu ima glava jednog Balverina preparirana i postavljena prije desetak godina kao trofej nekog nepoznatog lovca koji ga je došao ubiti na poziv građana iz predgrađa Žitnika kojima je napadao stoku .

CRNI MEDVJED

Uobičajeni stanovnik šuma umjerenog kontinentalnog pojasa i hladnog sjevera. Naraste do 450 kilograma i kad se uspravi na stražnje noge prijeđe 2 metra visine. Izraziti je usamljenik , a par crnih medvjeda možete vidjeti samo u doba parenja. On ne kopa svoju nastambu nego traži prirodne i sagrađene oblike špilja . Omiljena hrana mu je riječna Njegov teritorij je njegovo lovno područje i jako je ljutit kad ga ometaju . Njihovo je krzno iznimno cijenjeno zbog svoje ljepote i kakvoće a kod Barbara još i zubi i kandže imaju svoju tržišnu vrijednost.

M'AKOMBO
Nalazimo ga u toplim i sušnim krajevima gdje je na vrhu hranidbenog lanca kao predator. U tim krajevima zamjenjuje vukove i istiskuje sve ostale konkurente. Iz roda je Hijena ali znatno krupniji i opasniji. Živi u čoporu i lovi noću no i po danu krstare pustinjom označavajući svoj teren i tjerajući nezvane goste. Vrlo vješto postavljaju zasjedu i to im je omiljeni način napada . Kako na krupnu divljač i stoku tako i na usamljene putnike. Ako naiđu na snažniji otpor, brzo odustaju od napada.
Sivosmeđeg do crnog, rijeđe crvenkastog krzna dugih ušiju i vitke figure. Može narasti do 70 kg i do 180 u dužinu. Kratkog tubastog repa i velikih šapa prekrivenih krznom. Zbog života u krajevima bez vode razvio je posebnu prilagodbu. Na leđima ima deblju naslagu masnog tkiva kojeg koristi u nestašici vode. Zbog toga je i dobio ime (pelotski , M'Akombo - Grbavac) . Toj masnoći pridaju značajna ljekovita i magična svojstva. Kod druida, šamana i čarobnjaka to je vrlo cijenjena tvar.
Naj tajnovitiji predstavnik vrste je M'Akambo Gargu. Divovski bijeli primjerak koji je svoju mračnu slavu stekao napadajući i ubijajući cijela sela. Godinama ga progone lovci iz svih krajeva svijeta, no za sada bezuspješno. Strahovito je lukav, snažan i krvoločan. Oni koji su ga vidjeli ,a ostali žive tvrde da je na leđima visok kao konj a da u dužinu prelazi 4 metra. Gdje gargu prođe, ostanu samo krvavi tragovi. Trofej njegove glave Pelotski kralj je procijenio na 10 000 zlatnika i to još nije konačna cijena nego , gotovo svakodnevno pomalo raste.

VEPAR

Divlja svinja uobičajena je životinja koja obitava svugdje gdje ima gustih hrastovih šuma. Najveći primjerci narastu do 400 kg a na hrptu su visoki do 130 cm. Uglavnom izbjegavaju sukobe, ali ako se brane mogu biti vrlo neugodan protivnik. Duge oštre kljove i nezadrživi juriš pretvara ga u stroj za ubijanje. Još i danas u mnogim barbarskim plemenima vepar je nezaobilazno iskušenje za mladog ratnika. Kod Nordiska vepar je sveta životinja. Pojavljuje se na zastavama i ratnim signumima. Naime, Nordiski vjeruje da njihov bog Kallevalla, kad iz Vallhalle siđe na zemlju, uzme oblik vepra za svog Avatara. Ubivši vepra, ratnik stječe naklonost Boga jer se dokazao kao dostojan protivnik, a Bog ulazi neku drugu životinju.
Kljove vepra za Nordiske imaju magičnu moć da pojačavaju učinak oružja s oštricom. Isto tako i štite od oružja s oštricom .Poznate su kacige od veprovih kljova koje imaju neprijeporna magična svojstva.
Divlje svinje žive u čoporima i do 50 jedinki a predvodi ih Alfa mužjak. Lutaju i ruju zemlju u potrazi za hranom . Hrane se gomoljima i jesenjim plodovima šume. Seljacima čine značajne štetena usjevima.
Često zalaze u ljudska, obrađena polja i tamo unište cjelokupnu ljetinu. Usamljeni mužjaci mogu biti vrlo opasni protivnici.

KUMARIJSKI DIVLJI PSI

Veliki i crni psi zastrašujućeg izgleda. Nešto krupniji od domaćih pasa, ali višestruko opasniji i krvoločniji. Napadaju u skupinama od 5 do10 i u velikim čoporima po 20 do 30 odraslih jedinki. Hrane se visokim preživačima ali ne prežu od napada i na višestruko opasnije i jače životinje ili humanoide.
Jedino trpe prisustvo Gnollova pa surađuju u lovu ili izviđanju. Ne mogu se pripitomiti, ali dobro podnose zatočeništvo pa su zato popularni inventar svake borbene arene. Imaju karakteristične crvene oči što im daje gotovo apsolutni vid i u naj dubljem mraku, za razliku od njihovih domaćih srodnika koji imaju iznimno razvijen njuh.
Glava ubijenog Kumarijskog divljeg psa trofej je osrednje vrijednosti za kojeg u naj boljoj razmjeni možete dobiti 17 zlatnika.
Seljaci često zovu junake da ih riješe napasti, ali su cijene vrlo skromne jer se te akcije vode kao čišćenje štetočina pa je to idealan zadatak za mlade junake-početnike.
Mladi vilenjaci na divljim psima vježbaju svoju vještinu gađanja dugim lukom i strijelama.

ARAHNIDE - DIVOVSKI PAUCI

Ni po čemu se ne razlikuju od svojih manjih rođaka osim po veličini koja je doista impresivna. Divovski pauci narastu do 14 kg težine i veliki su kao najveći okrugli štit s dlakavim nogama dužine do jednog metra. Prave goleme mreže vrlo čvrste i debele. Razapinju ih između stijena u planinskim kanjonima loveći u njih ptice.
No, bez razlike ptice ili ljudi za njih su valjana hrana. Gotovo da ne postoji toplokrvno biće koje ne mogu jesti. Legu jaja i imaju maticu. Najveću ženku koja polaže jaja i čuva leglo dok je ostali odrasli neprekidno hrane.
Neki druidi uspjeli su sumonirati divovske paukove da im pomažu u borbi, no tu čaroliju još nitko nike uspio ostvariti trajno. Ona najduže može trajati od zore do sumrak i tada se nepovratno gubi.
Žive u planinama i u podzemnim dugim i mračnim tunelima gdje iz mraka vrebaju sve što se miče.
Uglavnom napadaju sami. Ako to čine u skupini od 3 do 5 jedinki, onda negdje u blizini imaju leglo koje su dužni zaštititi.
Ugriz im je otrovan, a za mnoga manja bića smrtonosan. Za humanoide nije smrtonosan, ali može izazvati vrlo neugodne popratne pojave: mučninu povraćanje slabost i nesvjesticu ili čak komu.

ANAKONDA

Golema vodena zmija koja živi u blizin vodenih tokova u džunglama i močvarama. Hrani se mesom koje ubija davljenjem i čeličnim stiskom svog vretenastog tijela poslije čega ga guta cijelog.
Mnogi narodi koji obitavaju uz široke vodene tokove poznaju njenu narav i opasnosti koje donosi. Usamljena je i uvijek živi sama. Napada iz zasjede. Trofej od anakonde je njena prekrasna šarena koža vrlo cijenjena na svim tržnicama i dvorovima Starog svijeta.
Anakonda naraste do 10 metara dužine i može biti teška do 700 kg. Od njene kože izrađuju se luksuzne korice mačeva i tobolci za strijele.
Nardski generali nose pojas od Anakondine kože dijagonalno preko ramena kao oznaku naj viših činova u carskoj vojsci, a Hapažani svojim naj istaknutijim junacima i pobjednicima u borbama u areni daruju, kao najviši oblik priznanja prsluk od Anakondine kože čiji nositelj na osnovu njega ima mnoge značajne povlastice u društvu.

Kralj Vivana – povijest Starog Svijeta

Vivana je bio najstariji sin Gradimira II. Od svojega oca naslijedio je dobro organiziranu državu u kojoj je pošast kuge napokon prestala, sigurne granice i sređene unutrašnjopolitičke odnose bez dinastičkih sukoba, ali i jedan neriješen vanjskopolitički problem.
Problem odnosa s drugom supersilom - Nardom. Sagranijski i Nardski interesi sukobljavali su se u Urnoriku i poluotoku Viganoriku, tada bogatim i žitorodnim i pomorskim zemljama u kojima su lokalni moćnici stalno ratovali. Čas jače, čas slabije ali je stalna napetost slabila obrambene sposobnosti tih zemalja Pa je i jedno i drugo kraljevstvo jasno vidjela svoje interese u osvajanju strateški dragocijenih ciljeva.
Konačni sudar dviju država bio je samo pitanje vremena.
Prema onome što nam govore stare knjige, prvi se za eskalaciju sukoba odlučio mladi Nardski sultan Garud Ben Gidi II, jedan od najdugovječnijih vladara Starog svijeta. Početkom 12. st. Novog kalendara Garud je skupio ogromnu vojsku u namjeri da jednom zauvijek učini Urnorik i Viganorik nardskim zemljama.
Cijeli Garudov rat sa Sagranijom dobro je dokumentiran u Nardskim izvorima i pohranjen u Forškom sveučilištu u jednoj od najvećih biblioteka svijeta. Premda je politička promičba bila nesumljivo moćna i u ono doba u svojem nastojanju da poraz prikaže kao velebnu pobjedu, kada se ukloni retorika i različita pretjerivanja, ipak se dade razaznati što se zapravo dogodilo. Sagranijski izvori koji govore o tom ratu daleko su oskudniji, budući da je Vivana preselio prijestolnici u sada još neutvrđeni grad na jugu Sagranije (Pretpostavlja se u Kligoden ili Veligrad. vjerojatno Veligrad zbog tako sugestivnog imena, ali je i Kligoden opcija s obzirom na njegov izvrstan strateški položaj i ostatke velebnih građevina koje kao ruševine stoje na brijegu ponad grada za koje još nije utvrđeno kojeg su porijekla) a njegovi ljetopisi nisu pronađeni. Međutim, Sagranijske su pripreme za sukob morale biti jednako temeljite kao i Nardske, i premda se čini da je Nardska vojska u konačnici bila mnogobrojnija od Sagranijske, Vivana je uspio pridobiti brojne podvazalne narode jugozapada koji su mu poslali svoje kontigente vojnika u pomoć.
(Alugabuni, Nardani, Hatridi i Šumski Vilenjaci iz Hirolliona)
Odlučna bitka između Sagrana i Narda odigrala se oko 1190. po novom kalendaru kod Bardeša na rijeci Aranti u podnožju gorja Gibrahana. To je bila prva bitka u povijesti Starog svijeta koju smo uspjeli razabrati u svim njenim detaljima.
Usprkos hvalospijevima njegovih kroničara na dvoru u Forku, posve je očito da je Garud čitav pohod vodio potpuno sramotno ignorantski. Prvo je napravio početničku grešku podijelivši vojsku u četiri korpusa, a da prethodno nije znao ni snagu ni položaj Sagrana. Sam je preuzeo vodstvo korpusa zvučnog imena Tigar, dok su korpuse Grifon, Lav, i Zmaj vodili njegovi generali. Sredinom proljeća došao je s vojskom do Bardeša na rijeci Aranti, i od nekih nomada (koji su možda bili neprijateljske uhode) čuo da je Sagranijski kralj, preplašen silinom njegove vojske, pobjegao na sjever prema Kolimi. Faram koji je to upravi i htio čuti pohita u potjeru za Sagranima sa svojim korpusom Tigar, i ostavi gotovo tri četvrtine te ogromne vojske u pozadini. Zaobišao je Bardeš sa zapadne strane i postavio tabor u blizini grada. U međuvremenu Sagranijska vojska zaobišla je grad s istoka i našla se između Garuda i ostatka njegove vojske. Korpus Zmaj, koji je prvi naišao napadnut je iznenada, u pokretu i bi potpuno uništen.
Garud je sa svojim korpusom bio daleko od ostatka svoje vojske i Pobjeda Sagrana bila je gotovo sigurna. U tom trenutku, ako je vjerovati Nardskim kroničarima, situaciju je preokrenulo niz sretnih okolnosti i osobna hrabrost sultana. Sagrani opijeni pobjedom u boju, stali su pljačkati Nardski tabor i ubijati slonove kojih su se toliko bojali i mrzili. Stega im je popustila a bojni redovi bijahu rasuti pa je iznenadni napad malog elitnog odreda Narda koji je upravo stigao sa zapadne strane grada, iz neke luke na obali Zelenog mora. U tom je trenutku i Garud ugrabio svoju priliku kako bi umakao okruženju. Premda su ga u panici napusti i njegovi najodaniji časnici, Garud se uspio probiti sam, ili praćen tek malom skupinom vojnika, i južno od Bardeša u podnožju Gibrahana okupiti ostatke svoje vojske.
Prema riječima dvorskog pjesnika:

"Napao sam ih.
Bio sam poput Mjeseca,
Pružih im utjehu brze smrti od moje ruke
Potukoh ih na stotine a moji sokolovi na tisuće
crnila se rijeka od Sagranijske krvi"

Nakon bitke koja je po njega neslavno završila, Garud se povukao na istok i uskoro sklopio mirovni sporazum sa Sagranijom koji je, u načelu, odražavao dotadašnji odnos snaga.
U svojoj je prijestolnici Fork u Nardu zacijelo, često slušao hvalospijeve o velebnoj pobjedi kod Bardeša, s nesvakidašnjim zadovoljstvom pretvarajući gorak poraz u mit o blistavoj pobjedi. Njegov je protivnik Vivana nedugo nakon toga umro prirodnom smrću ovječan slavom i počastima za vijekove unaprijed ostavivši prijestolje svome jedincu, Mirianu Vivani II.

slike iz Sagranije

Slika izrađena u programu "TES Construction Set" za Oblivion IV - Bethestda softworks
Autor : Željko Matuško

Karta starog svijeta