Kralj Vivana – povijest Starog Svijeta

Vivana je bio najstariji sin Gradimira II. Od svojega oca naslijedio je dobro organiziranu državu u kojoj je pošast kuge napokon prestala, sigurne granice i sređene unutrašnjopolitičke odnose bez dinastičkih sukoba, ali i jedan neriješen vanjskopolitički problem.
Problem odnosa s drugom supersilom - Nardom. Sagranijski i Nardski interesi sukobljavali su se u Urnoriku i poluotoku Viganoriku, tada bogatim i žitorodnim i pomorskim zemljama u kojima su lokalni moćnici stalno ratovali. Čas jače, čas slabije ali je stalna napetost slabila obrambene sposobnosti tih zemalja Pa je i jedno i drugo kraljevstvo jasno vidjela svoje interese u osvajanju strateški dragocijenih ciljeva.
Konačni sudar dviju država bio je samo pitanje vremena.
Prema onome što nam govore stare knjige, prvi se za eskalaciju sukoba odlučio mladi Nardski sultan Garud Ben Gidi II, jedan od najdugovječnijih vladara Starog svijeta. Početkom 12. st. Novog kalendara Garud je skupio ogromnu vojsku u namjeri da jednom zauvijek učini Urnorik i Viganorik nardskim zemljama.
Cijeli Garudov rat sa Sagranijom dobro je dokumentiran u Nardskim izvorima i pohranjen u Forškom sveučilištu u jednoj od najvećih biblioteka svijeta. Premda je politička promičba bila nesumljivo moćna i u ono doba u svojem nastojanju da poraz prikaže kao velebnu pobjedu, kada se ukloni retorika i različita pretjerivanja, ipak se dade razaznati što se zapravo dogodilo. Sagranijski izvori koji govore o tom ratu daleko su oskudniji, budući da je Vivana preselio prijestolnici u sada još neutvrđeni grad na jugu Sagranije (Pretpostavlja se u Kligoden ili Veligrad. vjerojatno Veligrad zbog tako sugestivnog imena, ali je i Kligoden opcija s obzirom na njegov izvrstan strateški položaj i ostatke velebnih građevina koje kao ruševine stoje na brijegu ponad grada za koje još nije utvrđeno kojeg su porijekla) a njegovi ljetopisi nisu pronađeni. Međutim, Sagranijske su pripreme za sukob morale biti jednako temeljite kao i Nardske, i premda se čini da je Nardska vojska u konačnici bila mnogobrojnija od Sagranijske, Vivana je uspio pridobiti brojne podvazalne narode jugozapada koji su mu poslali svoje kontigente vojnika u pomoć.
(Alugabuni, Nardani, Hatridi i Šumski Vilenjaci iz Hirolliona)
Odlučna bitka između Sagrana i Narda odigrala se oko 1190. po novom kalendaru kod Bardeša na rijeci Aranti u podnožju gorja Gibrahana. To je bila prva bitka u povijesti Starog svijeta koju smo uspjeli razabrati u svim njenim detaljima.
Usprkos hvalospijevima njegovih kroničara na dvoru u Forku, posve je očito da je Garud čitav pohod vodio potpuno sramotno ignorantski. Prvo je napravio početničku grešku podijelivši vojsku u četiri korpusa, a da prethodno nije znao ni snagu ni položaj Sagrana. Sam je preuzeo vodstvo korpusa zvučnog imena Tigar, dok su korpuse Grifon, Lav, i Zmaj vodili njegovi generali. Sredinom proljeća došao je s vojskom do Bardeša na rijeci Aranti, i od nekih nomada (koji su možda bili neprijateljske uhode) čuo da je Sagranijski kralj, preplašen silinom njegove vojske, pobjegao na sjever prema Kolimi. Faram koji je to upravi i htio čuti pohita u potjeru za Sagranima sa svojim korpusom Tigar, i ostavi gotovo tri četvrtine te ogromne vojske u pozadini. Zaobišao je Bardeš sa zapadne strane i postavio tabor u blizini grada. U međuvremenu Sagranijska vojska zaobišla je grad s istoka i našla se između Garuda i ostatka njegove vojske. Korpus Zmaj, koji je prvi naišao napadnut je iznenada, u pokretu i bi potpuno uništen.
Garud je sa svojim korpusom bio daleko od ostatka svoje vojske i Pobjeda Sagrana bila je gotovo sigurna. U tom trenutku, ako je vjerovati Nardskim kroničarima, situaciju je preokrenulo niz sretnih okolnosti i osobna hrabrost sultana. Sagrani opijeni pobjedom u boju, stali su pljačkati Nardski tabor i ubijati slonove kojih su se toliko bojali i mrzili. Stega im je popustila a bojni redovi bijahu rasuti pa je iznenadni napad malog elitnog odreda Narda koji je upravo stigao sa zapadne strane grada, iz neke luke na obali Zelenog mora. U tom je trenutku i Garud ugrabio svoju priliku kako bi umakao okruženju. Premda su ga u panici napusti i njegovi najodaniji časnici, Garud se uspio probiti sam, ili praćen tek malom skupinom vojnika, i južno od Bardeša u podnožju Gibrahana okupiti ostatke svoje vojske.
Prema riječima dvorskog pjesnika:

"Napao sam ih.
Bio sam poput Mjeseca,
Pružih im utjehu brze smrti od moje ruke
Potukoh ih na stotine a moji sokolovi na tisuće
crnila se rijeka od Sagranijske krvi"

Nakon bitke koja je po njega neslavno završila, Garud se povukao na istok i uskoro sklopio mirovni sporazum sa Sagranijom koji je, u načelu, odražavao dotadašnji odnos snaga.
U svojoj je prijestolnici Fork u Nardu zacijelo, često slušao hvalospijeve o velebnoj pobjedi kod Bardeša, s nesvakidašnjim zadovoljstvom pretvarajući gorak poraz u mit o blistavoj pobjedi. Njegov je protivnik Vivana nedugo nakon toga umro prirodnom smrću ovječan slavom i počastima za vijekove unaprijed ostavivši prijestolje svome jedincu, Mirianu Vivani II.