U TRGOVIŠTU

(događaji koji su prethodili napadu na selo i otmicu dječaka...)

U sjenci starog hrasta, jedinog na prostranom pašnjaku, dvojica putnika pekli su meso uz vatru. Stariji, prosjede duge kose, vezane u rep, od svojih četrdesetak imendana. Hrapavih ruku i naborana lica, sa sitnim očima i gustim obrvama koje su se micale štiteći oči od dima vatre. Mlađi do njega, jedva stariji od djeteta, smeđe kose i svijetlog dječačkog lica, živahnih očiju u stalnog mladalačkog osmjeha ubacivao je granje u vatru da se ne ugasi a stariji je okretao meso. Jedan konj pasao je pored hrasta.
Stariji pogleda u daljinu prema planinama koje su se plavile daleko na obzoru „Moramo požuriti“ napući usne otpuhujući dim od lule…“Ono crnilo se približava mogla bi nas sustići kiša“. Mlađi uzme pečeni komad mesa i slatko zagrize „ Nw brini oče, na tržnici nema puno konja za prodaju. Vidio sam prošlog mjeseca.“ nasmiješi se zažmirivši na jedno oko „ Brzo ćemo prodati sivca“ pogleda konja koji je mirno pasao „..a sivac je stvarno dobar konj“ reče s prizvukom tuge u glasu. Volio je tog konja. Da ih neimaština nije natjerala ne bi ga ni prodavao. Mladić je sanjao da će postati ratnik, pa mu se činilo kako će bez konja to biti dvostruko teže.
Otac ga pogleda s razumijevanjem. Ni njemu nije bilo drago što to moraju učiniti, no okolnosti su bile neumoljive. Morao je prehraniti obitelj jer je urod ove godine bio slab pa je od svih gubitaka izabrao najmanje bolan.
„Hajde!“ reče..“ Pojedi to pa idemo.“ otrese lulu o korijen drveta i stavi je u torbicu o pasu. Nastaviše put kroz krčevinu posutu kamenjem. Kroz žbunje i prema jedva uočljivoj cesti koja je vodila u trgovište. Na toj cesti spaze druge ljude koji su vozili ili nosili razne robe na prodaju : hranu, odjeću, alate, gonili po koju ovcu ili svinju. Na posljednjem strmom zavoju izbiju na zaravan s koje se vidio gradić. Iz dimnjaka su se vili dimovi, a mirisi životinja, kuhinja i otpada miješali su se u jedan karakterističan uzduh naselja ljudi. Pred ulazom u mjesto uz ruševine neke davne civilizacije, prije vremena kraljevstva, stajahu strogi stražari pregledavajući robe i revno naplaćujući takse. Zapovjednik je s konja sve nadzirao ali se stražarima nije miješao u posao. „ Brže, brže!“ autoritativno ej dobacivao dajući svima do znanja tko ovdje upravlja. Otac i sin stražarima prijave konja za prodaju i oni ih propuste. Otac sinu pruži uzde „ Evo ti. Kako smo se dogovorili: ne daj ispod sedam zlatnih grivni. Ja ću doći brzo.“ Dječak se smješkao ne rekavši ništa. Bio je ponosan što mu je otac dao tako važnu zadaću. On je bio najstariji i otac mu je nizom sitnih znakova davao do znanja da će on uskoro biti glava obitelji i da će brinuti o svim važnim poslovima. Otac s konja skine bisage i prebaci ih preko ramena pa kroz vrevu tržnice krene uz strmu ulicu. Bila ej ona blatnjava i raskvašena od mnogih nogu. Niske kućice od blata, pokrivene slamom, gurale su se jedna uz drugu. Pod jednom drvenom strehom trgovac je prodavao začine i namirnice donešene iz daleka. Otac kupi dvije mjerice soli, papar i duhan. Tad ugleda medenjake s rupom u sredini pa se nasmiješi „ Ovo mi daj za moga mlađega“ reče s izrazom brižne ljubavi na licu. „mališan voli slatko!“ reče a trgovac mu pruži kolač „ Pa svi mališani vole slatko, gospodine“ osmjehne se trgovac ispod sivih brkova „ To će vas stajati dva bakrenjaka.“ Otac mu plati i pažljivo zakopa kolač u krpu pa ga gurne u bisage. Okrene se i pogleda u crne oblake iznad planina. Produži prema maloj krčmi koja je izgledala kao da će se svakog trena srušiti. Otvori tamna hrastova vrata i uđe u mrak iz kojega ga zapahnu reski mirisi jabukovače i piva. Naruči pivo u drvenoj bukari i sjedne kraj prozora ne misleći ni o čemu. Samo da koji trenutak bude sam na miru uz svoje piće.
„ da, da moj gospodine! „ začuje duboki glas iza sebe „ Goblini se smucaju okolo! Pitanje je samo tko je sljedeći na redu.“ Glasno je komentirao isluženi vojnik očekujući da mu netko plati piće. „Vidio sam ja te zelene zlotvore na djelu na Uzdolu!“ sad ga je slušalo barem pet gostiju. Otac je i dalje an miru pio okrenut leđima ali je i on pažljivo slušao. „ Onomad su napali Uzdol u pol crne noći“ zavrti prstom po zraku „ A tko je pomogao?“ zapita se „Nitko!“ sam i odgovori. „ Na varzima su jašili, sjekli i palili sve živo. Tamo sam bio u posjetu rodbini i kao profesionalni vojnik moramo sam pomoći. „Pa koliko ih je bilo?“ upita jedan od slušača.“Uh!“ zavrti glavom pripovjedač “… opet mi se osušila usta“ reče lukavo „ …kad god pričam o tome“. „Dajte gospodinu još jedno pivo“ podvikne netko „…dobra je priča bar jednog piva vrijedna!“ Kad je krčmar pružio pripovjedaču bukari sa pjenom njemu oči bljesnuše i žedno povuče dugi gutljaj pa zastane, obriše usta rukavom i nastavi:
„ Bilo ih je bar četrdeset. Divlja i surova čeljad! Borio sam se zajedno sa seljacima. Posmicali smo ih bar petnaest do zore. Opljačkali su što su mogli ugrabiti i nestali. Jedva je pola seljana ostalo živo.“ ponovno potegnu iz bukare dok su se novi slušači okupljali.
Sad se i otac okrene uznemiren pričom „ Pa odakle oni dolaze?“ upita. „Sa istoka, iz stepe. Karamani su ih potjerali prema zapadu i sad više nemaju kud nego k nama.“
Prisutni su počeli žučno raspravljati i galama je postala nepodnošljiva za nekoga tko je došao na miru popiti pivo.
Ustane se, dade krčmaru novčić i izađe na ulicu u vrevu tržnice.