(događaji koji su prethodili napadu na selo i otmicu dječaka...)
U sjenci starog hrasta, jedinog na prostranom pašnjaku, dvojica putnika pekli su meso uz vatru. Stariji, prosjede duge kose, vezane u rep, od svojih četrdesetak imendana. Hrapavih ruku i naborana lica, sa sitnim očima i gustim obrvama koje su se micale štiteći oči od dima vatre. Mlađi do njega, jedva stariji od djeteta, smeđe kose i svijetlog dječačkog lica, živahnih očiju u stalnog mladalačkog osmjeha ubacivao je granje u vatru da se ne ugasi a stariji je okretao meso. Jedan konj pasao je pored hrasta.
Stariji pogleda u daljinu prema planinama koje su se plavile daleko na obzoru „Moramo požuriti“ napući usne otpuhujući dim od lule…“Ono crnilo se približava mogla bi nas sustići kiša“. Mlađi uzme pečeni komad mesa i slatko zagrize „ Nw brini oče, na tržnici nema puno konja za prodaju. Vidio sam prošlog mjeseca.“ nasmiješi se zažmirivši na jedno oko „ Brzo ćemo prodati sivca“ pogleda konja koji je mirno pasao „..a sivac je stvarno dobar konj“ reče s prizvukom tuge u glasu. Volio je tog konja. Da ih neimaština nije natjerala ne bi ga ni prodavao. Mladić je sanjao da će postati ratnik, pa mu se činilo kako će bez konja to biti dvostruko teže.
Otac ga pogleda s razumijevanjem. Ni njemu nije bilo drago što to moraju učiniti, no okolnosti su bile neumoljive. Morao je prehraniti obitelj jer je urod ove godine bio slab pa je od svih gubitaka izabrao najmanje bolan.
„Hajde!“ reče..“ Pojedi to pa idemo.“ otrese lulu o korijen drveta i stavi je u torbicu o pasu. Nastaviše put kroz krčevinu posutu kamenjem. Kroz žbunje i prema jedva uočljivoj cesti koja je vodila u trgovište. Na toj cesti spaze druge ljude koji su vozili ili nosili razne robe na prodaju : hranu, odjeću, alate, gonili po koju ovcu ili svinju. Na posljednjem strmom zavoju izbiju na zaravan s koje se vidio gradić. Iz dimnjaka su se vili dimovi, a mirisi životinja, kuhinja i otpada miješali su se u jedan karakterističan uzduh naselja ljudi. Pred ulazom u mjesto uz ruševine neke davne civilizacije, prije vremena kraljevstva, stajahu strogi stražari pregledavajući robe i revno naplaćujući takse. Zapovjednik je s konja sve nadzirao ali se stražarima nije miješao u posao. „ Brže, brže!“ autoritativno ej dobacivao dajući svima do znanja tko ovdje upravlja. Otac i sin stražarima prijave konja za prodaju i oni ih propuste. Otac sinu pruži uzde „ Evo ti. Kako smo se dogovorili: ne daj ispod sedam zlatnih grivni. Ja ću doći brzo.“ Dječak se smješkao ne rekavši ništa. Bio je ponosan što mu je otac dao tako važnu zadaću. On je bio najstariji i otac mu je nizom sitnih znakova davao do znanja da će on uskoro biti glava obitelji i da će brinuti o svim važnim poslovima. Otac s konja skine bisage i prebaci ih preko ramena pa kroz vrevu tržnice krene uz strmu ulicu. Bila ej ona blatnjava i raskvašena od mnogih nogu. Niske kućice od blata, pokrivene slamom, gurale su se jedna uz drugu. Pod jednom drvenom strehom trgovac je prodavao začine i namirnice donešene iz daleka. Otac kupi dvije mjerice soli, papar i duhan. Tad ugleda medenjake s rupom u sredini pa se nasmiješi „ Ovo mi daj za moga mlađega“ reče s izrazom brižne ljubavi na licu. „mališan voli slatko!“ reče a trgovac mu pruži kolač „ Pa svi mališani vole slatko, gospodine“ osmjehne se trgovac ispod sivih brkova „ To će vas stajati dva bakrenjaka.“ Otac mu plati i pažljivo zakopa kolač u krpu pa ga gurne u bisage. Okrene se i pogleda u crne oblake iznad planina. Produži prema maloj krčmi koja je izgledala kao da će se svakog trena srušiti. Otvori tamna hrastova vrata i uđe u mrak iz kojega ga zapahnu reski mirisi jabukovače i piva. Naruči pivo u drvenoj bukari i sjedne kraj prozora ne misleći ni o čemu. Samo da koji trenutak bude sam na miru uz svoje piće.
„ da, da moj gospodine! „ začuje duboki glas iza sebe „ Goblini se smucaju okolo! Pitanje je samo tko je sljedeći na redu.“ Glasno je komentirao isluženi vojnik očekujući da mu netko plati piće. „Vidio sam ja te zelene zlotvore na djelu na Uzdolu!“ sad ga je slušalo barem pet gostiju. Otac je i dalje an miru pio okrenut leđima ali je i on pažljivo slušao. „ Onomad su napali Uzdol u pol crne noći“ zavrti prstom po zraku „ A tko je pomogao?“ zapita se „Nitko!“ sam i odgovori. „ Na varzima su jašili, sjekli i palili sve živo. Tamo sam bio u posjetu rodbini i kao profesionalni vojnik moramo sam pomoći. „Pa koliko ih je bilo?“ upita jedan od slušača.“Uh!“ zavrti glavom pripovjedač “… opet mi se osušila usta“ reče lukavo „ …kad god pričam o tome“. „Dajte gospodinu još jedno pivo“ podvikne netko „…dobra je priča bar jednog piva vrijedna!“ Kad je krčmar pružio pripovjedaču bukari sa pjenom njemu oči bljesnuše i žedno povuče dugi gutljaj pa zastane, obriše usta rukavom i nastavi:
„ Bilo ih je bar četrdeset. Divlja i surova čeljad! Borio sam se zajedno sa seljacima. Posmicali smo ih bar petnaest do zore. Opljačkali su što su mogli ugrabiti i nestali. Jedva je pola seljana ostalo živo.“ ponovno potegnu iz bukare dok su se novi slušači okupljali.
Sad se i otac okrene uznemiren pričom „ Pa odakle oni dolaze?“ upita. „Sa istoka, iz stepe. Karamani su ih potjerali prema zapadu i sad više nemaju kud nego k nama.“
Prisutni su počeli žučno raspravljati i galama je postala nepodnošljiva za nekoga tko je došao na miru popiti pivo.
Ustane se, dade krčmaru novčić i izađe na ulicu u vrevu tržnice.
Saturday, October 30, 2010
Thursday, October 14, 2010
Izvadak teksta iz novog romana
UHODE
Dvije su zakrabuljene prilike hitale su raskvašenom i mračnim ulicama dok ih je romor kiše pratio svirajući čudne melodije po krovovima i olucima. Kad izađoše iz uske uličice na glavnu pohitaše desno nizbrdo. Prešavši mali trg pretrčaše ispod strehe jedne obućarske radnje tik do bordela dvojice Nardanaca koji se razlikovao od ostalih kuća u glavnoj ulici po crvenim vratima.
Konja više nije bilo na ulici s prednje strane. Obiđoše zgradu kroz uski prolaz prepun smeća i štakora, pa uđoše u stražnje dvorište. Onaj mršavi konjić je bio tu. Svezan pod jednom nadstrešnicom i prekriven prugastim prekrivačem. Bez riječi uđoše na stražnja vrata. Unutrašnjost je bila mračna a zrak zagušljiv. Zasićen mirisima jeftinih parfema i isto tako jeftinih duhana. U prvoj sobu koja je služila kao predvorje bio je samo jedan pijanac koji je čvrsto spavao. Uputiše se drvenim škripavim stubama gore na kat. Na putu gore sretoše dvije noćne dame koje su se smijale i veselo razgovarale.
-Dođi gospodaru!- reče jedna od njih kroz hihot -…ja mogu učiniti čaroliju da sve tvoje brige nestanu!-
Hrvoje Dvornik je lagano odgurne u stranu …-Miči mi se s puta!- reče osorno i ljutito tako da nije bilo dvojbe da nije ovdje zbog putenih užitaka. Ustrča ostatkom stuba do gore dok ga je stric pratio u stopu.
U velikom salonu su, uz južnjačku glazbu plesačice zabavljale goste pokušavajući im izvući koji srebrnjak više. Djevojke se uplašiše kad ugledaše neznance naoružane i mrkih pogleda. Navikle su one bile na nemile scene, pa se diskretno povukoše u tamu sporednih odaja dok su gosti polako krenuli prema izlazu netremice zureći u zapuhanog Hrvoja koji je sijevao od bijesa.
-Gazda!- prodere se dubokim glasom da su se svjećnjaci tresli.
Niski tamnoputi Nardijac proviri iza zastora uplašen, no ne pokaže svoj strah nego najuljudnije što je mogao u tom trenutku reče:
-Dobrodošli plemeniti Gospodaru! Kojim dobrom u ove sitne ure?- Bio je smiješan i tužan u isto vrijeme u dugoj haljini žarkih boja, turbanom i mnoštvom prstenja na žgoljavim prstima.
Hrvoje ga zgrabi za prsa haljine i gotovo podiže od zemlje.
-Gdje je Nardijac koji je večeras došao?- bez okolišanja saspe mu pitanje u lice. Tvrdaš je stajao Hrvoju iza leđa držeći držak mača kako bi ga svi jasno vidjeli.
-Go..go..gospodaru!...Plemeniti!...za ime božje! Nema potrebe za nasiljem!...-promuca tamnoputi svodnik pa nabaci usiljeni osmijeh:
-Taj gost je odavno otišao!-
PLJAS!
Zvonio je šamar prostorijom i u Nardančevim ušima još dugo.
-Ne laži! To posebno mrzim! Konj mu je još dolje na dvorištu!- pa zamahne još jednom a Nardijac se zakloni rukama.
-Tamo je gospodaru! U sobi s djevojkom!- razveza jezik svodnik začuđujuće brzo. Hrvoje ga baci kao vreću na divan i reče Tvrdašu: -Pazi na njega…- u tri koraka se stvori pred vratima pokazane sobe.
Lagani udar čizme i vrata ispadoše iz dovratka. Na krevetu je ležao Nardijac s djevojkom koja vrisnu i pokri golotinju plahtom.
Hrvoje nije potegnuo mač. Htio je još porazgovarati sa strancem, ali ovaj munjevito potegnu sablju sa stolca do kreveta i u skoku nasrne na Hrvoja. General se u tami vješto izvije izmičući hladnom čeliku koji prohuja pored njegova grla. Snažno nogom odgurne stranca koji odleti u drugi kraj sobe i ponovo, brzo poput vjeverice skoči na noge spreman za novi napad. Sad i Hrvoje izvuče mač iz korica i razmijeni desetak opasnih udaraca s podanikom Nardskog sultana.
Bijaše Nardijac prilično vješt. Priznavao mu je to Hrvoje. I gotovo da bi mu umaknuo kad pade kao gromom ošinut. Tvrdaš ga je umirio razbivši mu tvrdu keramičku vazu o glavu i Nardijac samo klone bez svijesti na pod. Djevojka je i dalje histerično vrištala.
Izlazi van!- reče Hrvoje djevojci i ona nestade preko polomljenih vrata umotana u plahtu.
Kakav mali mungos!- reče stric -…gotov te je iznenadio!- kao da mu predbacuje neoprez.
-Nije imao nikakvih izgleda.- samouvjereno reče iskusni ratnik vraćajući mač u korice. Doista bijaše jači i vještiji nego kad je bio mladić. Sada je bio puno iskusniji i hladne glave je ulazio u dvoboj. Stričeva snaga i brzina bijahu na zalazu, ali ne i hrabrost i iskustvo.
Vješto sveže nardijca konopcem od brokatnih zavjesa i posjedne ga na stolac još ošamućenog od udarca.
Polako je dolazio k sebi.
Tvrdaš ga polije vodom iz umivaonika. Tamnoputi južnjak kovrdžave kose i kestenjastih očiju jeknu od boli u glavi i pogleda prestrašeno oko sebe kad shvati da je svezan.
Onda samo pomirljivo spusti pogledi čvrsto stisne usnice odlučan šutjeti.
-Dakle?- upita Tvrdaš.
…Napad na časnika sagranijske vojske, nelegalni boravak u Stolnom, kovanje urote protiv kraljice…nabroji mu stari vitez…-ranjavanje kraljevskog glasnika i uništenje njegove imovine…- nastavi s listom zlodjela koja ga terete.
-…i to je smo ono što znamo!- izvadi iza pojasa lulicu i počne je puniti duhanom. U sobi bijaše mučna tišina koju su narušavali rojevi muha,. Tvrdaš zapali lulicu a krijes mu osvijetli lice koje sablasno bljesnu narančastim sjajem u sobi zasićenoj mirisom mošusa i sandalovine. Dio plama osvijetli i južnjakovo lice otkrivši strah u njegovim očima.
Počeo se jako znojiti.
Hrvoje je bio izravan…- Gdje su ostala jedanaestorica iz tvoje skupine?- nardanac ga pogleda začuđeno pitajući se odakle zna za ostale. Taj ga pogled otkrije.
-Nema drugih! ja sam sam!-
PLJAS!!!
Lice mu utrne od jakog šamara.
-Znamo sve! Samo nam nemoj lagati!- reče Hrvoje srdito stisnutih zuba.
-Mrzim lažljivca, a sad već imamo dokaza da te objesimo po kratkom postupku!- Južnjak je očito bio pripravan na ovakve situacije.
-Ne znam o čemu govorite! Ovdje sam kod rođaka u posjeti!- gradio se nevješt …-Zar tako dočekujete goste u vašoj zemlji?-
Dva brza i jaka šamara sruše ga sa stolca. Tvrdaš ga čizmom nagazi na lice i prikuje za pod.
-Gdje su ostali?-upita Hrvoje čučnuvši pored njega unoseći mu se u lice.
-Budi razuman i ništa ti se neće dogoditi.-
-Ne znam ništa!- protiska kroz zube Nardijac. –Činite što hoćete!- Odjednom jaka bol ga presječe kao bič. Njegov bolni krik čuo se u cijeloj kući. Hrvoje je držao nardančev mali prst odsječen i krvav.
-Ovo je prvi- reče hladno kao da vadi čavle iz daske, pa prinese lovački nož drugom prstu.
Nard se previjao od boli i straha.
-Ne smijete!...Ne možete!…. Stenjao je…
-O, itekako možemo!...-reče Tvrdaš…-kad te objesimo prsti ti neće ni trebati!-
Nardijac shvati što mu se sprema.
-Odvežite me, za ime Ogmino! Sve ću reći!-
Hrvoje nožem presiječe konopac pa odere komad plahte. Baci mu krpu da zavije prst.
Južnjak je bio u šoku. Previjao se i stenjao. Tvrdaš je i dalje držao mač kao krvnik koji čeka znak da obavi posao. Hrvoje sjedne u naslonjač prebacivši nogu preko noge.
-dakle…Zašto ste došli i gdje su ostali?- Nardijac podiže pogled bez puno nade. Pomirio se s tim da je uhvaćen i da je gotovo.
-Mi smo skupina izvidnika. Trebamo skupiti što više informacija o vašoj zemlji i utvrditi najlakši pravac za prolaz vojske do Stolnog.-
-S vojskom?- upita Tvrdaš.
-Južnjak ga prezrivo pogleda…-A što ti misliš s čime?-
-…a gdje su ostali?- nastavi ispitivanje Hrvoje.
U pet parova su po dvojica i po cijelom su kraljevstvu sada. Ne znam kamo su otišli jer je svaki par dobio svoje zadatke.-
Hrvoje sklopi prste pred ustima.
-Bilo vas je dvanaest. Jedan nedostaje.- reče. Nardijac je stiskao patrljak prsta koji je krvario.
-On je podlegao ranama. Vaš glasnik ga je teško ranio i nije preživio.-
-To vas sve ovdje čeka.- priprijeti mu Tvrdaš.
Nardijac se prezrivo nasmije iako ga je bol ubijala.
-Ignoranti neuki!- procijedi s izrazom gađenja na licu…- nemate pojma s kim imate posla!-
Hrvoje ga nije prekidao. Znao je kad ga ponese domoljublje da će sve izbrbljati da toga neće ni biti svjestan. Tvrdaš shvati pa ga izazove:- Čuo sam da je vaš sultančić muškoljub pa da više voli dječake nego djevojčice.-
-Ha ha…-prezrivo se nasmije južnjak…- za ovakve uvrede bili biste rasčetvoreni na konje na pol trga u Forku. Kad dođe Faram ben Gidi, gospodar svijeta u ovu usranu zemlju, bijedni nevjernici kao vi bit će mrtvi a vaše žene će mu ljubiti čizme moleći da mu budu robinje. Dvjesta tisuća vojnika pregazit će vas kao jebeno krumpirište da ne ostane kamen na kamenu!-
PLJAS!
Počeše pljuštati udarci. Stric se razgoropadio pa počeo gaziti južnjaka.
-Striče!- povikne Hrvoje -…dosta je!-
Na vratima se pojavi jedan od dvornikovih kopljanika držeći za ovratnik vlasnika bordela.
-Gazda, što ćemo s njim?- upita. Hrvoje je i dalje držao sklopljene prste razmišljajući…
-Zovi oružnike i daj ih njima neka ih još zapovjednik gradske straže ispita prije nego ih baci u tamnicu. Mi sada imamo drugi posao.-
kad je sišao u veliku sobu u prizemlju dočeka ga oružnički serežan. Mladić plave kose i rijetkih brkova u odori kraljevskih boja.
-Kapetane, ovaj ćumez zatvorite i zapečatite a sve koji nemaju radnu dozvolu protjerajte!-
-Na zapovijed, gospodine generale!- oštro salutira a njegovi ljudi uđoše u svaki kutak kuće prevrćući stvari i otvarajući ladice i ormare širom iz kojih je ispadala šarena odjeća.
Obojica vlasnika bijahu uhićeni. Hrvoje izađe na ulicu. Kiša je sipila uporno i dosadno. On namakne kapuljaču na čelo i ljutito krene prema krčmi. Za njim su išli stric i njihov kopljanik. U mračnim ulicama samo su u pokojem prozoru treperile uljane lampe, a kopljanik je zapalio luč da im osvijetli put. Borova baklja je pištala na kiši ali se nije gasila.
-Eh!- uzdahnu Hrvoje pomalo razočarano -…dugo smo i bili mirni!- reče onako za sebe a Tvrdaš nije rekao ništa. Ogrne se plaštom da se zaštiti od kiše.
-Ovo ne sluti na dobro.- dobaci Tvrdaš.- Ako nas je sultan naumio napasti, moramo žurno obavijestiti kraljicu. Nije mi jasno kako te njegove nakane prije nismo uočili!?- Čudio se stari vitez trljajući bradu.
-Ma jesmo striče!- bio je mrk Hrvoje…-samo nismo vjerovali da će se to tako brzo i obistiniti! Nardski samodržac već dugo gleda prema Stolnom. Treba mu još zemlje i robova. Njegovi apetiti su veliki!- pa ustvrdi na kraju-…uvijek su i bili!- Stric ga pogleda shvaćajući razloge. Bio je nekako ponosan na Hrvoja jer je u njemu vidio sebe iz nekih drugih vremena.
-Onda bi prvi na udaru bili Pretalonovi iz Kolime! Netko bi ih morao upozoriti!-
-Oni već znaju, striče! Ali još ne vjeruju da bi sultan krenuo u otvoreni rat tek tako.- razmišljao je glasno Hrvoje -…Prvi će mu biti na udaru Viganorik i Alugabunska kraljevstva u Zmajevim Planinama. Nas još mora nekako oslabiti da bi bio siguran u pobjedu.-
Potapša strica po ramenu…-Bilo kako bilo: noćas si obavio odličan posao, starino!- pohvali starog viteza koji se samo umorno nasmiješi: -Eh. Nisam ti ja više za ova trčkaranja okolo u pola noći! Stvarno bi mi prijala suha postelja!-
Dvije su zakrabuljene prilike hitale su raskvašenom i mračnim ulicama dok ih je romor kiše pratio svirajući čudne melodije po krovovima i olucima. Kad izađoše iz uske uličice na glavnu pohitaše desno nizbrdo. Prešavši mali trg pretrčaše ispod strehe jedne obućarske radnje tik do bordela dvojice Nardanaca koji se razlikovao od ostalih kuća u glavnoj ulici po crvenim vratima.
Konja više nije bilo na ulici s prednje strane. Obiđoše zgradu kroz uski prolaz prepun smeća i štakora, pa uđoše u stražnje dvorište. Onaj mršavi konjić je bio tu. Svezan pod jednom nadstrešnicom i prekriven prugastim prekrivačem. Bez riječi uđoše na stražnja vrata. Unutrašnjost je bila mračna a zrak zagušljiv. Zasićen mirisima jeftinih parfema i isto tako jeftinih duhana. U prvoj sobu koja je služila kao predvorje bio je samo jedan pijanac koji je čvrsto spavao. Uputiše se drvenim škripavim stubama gore na kat. Na putu gore sretoše dvije noćne dame koje su se smijale i veselo razgovarale.
-Dođi gospodaru!- reče jedna od njih kroz hihot -…ja mogu učiniti čaroliju da sve tvoje brige nestanu!-
Hrvoje Dvornik je lagano odgurne u stranu …-Miči mi se s puta!- reče osorno i ljutito tako da nije bilo dvojbe da nije ovdje zbog putenih užitaka. Ustrča ostatkom stuba do gore dok ga je stric pratio u stopu.
U velikom salonu su, uz južnjačku glazbu plesačice zabavljale goste pokušavajući im izvući koji srebrnjak više. Djevojke se uplašiše kad ugledaše neznance naoružane i mrkih pogleda. Navikle su one bile na nemile scene, pa se diskretno povukoše u tamu sporednih odaja dok su gosti polako krenuli prema izlazu netremice zureći u zapuhanog Hrvoja koji je sijevao od bijesa.
-Gazda!- prodere se dubokim glasom da su se svjećnjaci tresli.
Niski tamnoputi Nardijac proviri iza zastora uplašen, no ne pokaže svoj strah nego najuljudnije što je mogao u tom trenutku reče:
-Dobrodošli plemeniti Gospodaru! Kojim dobrom u ove sitne ure?- Bio je smiješan i tužan u isto vrijeme u dugoj haljini žarkih boja, turbanom i mnoštvom prstenja na žgoljavim prstima.
Hrvoje ga zgrabi za prsa haljine i gotovo podiže od zemlje.
-Gdje je Nardijac koji je večeras došao?- bez okolišanja saspe mu pitanje u lice. Tvrdaš je stajao Hrvoju iza leđa držeći držak mača kako bi ga svi jasno vidjeli.
-Go..go..gospodaru!...Plemeniti!...za ime božje! Nema potrebe za nasiljem!...-promuca tamnoputi svodnik pa nabaci usiljeni osmijeh:
-Taj gost je odavno otišao!-
PLJAS!
Zvonio je šamar prostorijom i u Nardančevim ušima još dugo.
-Ne laži! To posebno mrzim! Konj mu je još dolje na dvorištu!- pa zamahne još jednom a Nardijac se zakloni rukama.
-Tamo je gospodaru! U sobi s djevojkom!- razveza jezik svodnik začuđujuće brzo. Hrvoje ga baci kao vreću na divan i reče Tvrdašu: -Pazi na njega…- u tri koraka se stvori pred vratima pokazane sobe.
Lagani udar čizme i vrata ispadoše iz dovratka. Na krevetu je ležao Nardijac s djevojkom koja vrisnu i pokri golotinju plahtom.
Hrvoje nije potegnuo mač. Htio je još porazgovarati sa strancem, ali ovaj munjevito potegnu sablju sa stolca do kreveta i u skoku nasrne na Hrvoja. General se u tami vješto izvije izmičući hladnom čeliku koji prohuja pored njegova grla. Snažno nogom odgurne stranca koji odleti u drugi kraj sobe i ponovo, brzo poput vjeverice skoči na noge spreman za novi napad. Sad i Hrvoje izvuče mač iz korica i razmijeni desetak opasnih udaraca s podanikom Nardskog sultana.
Bijaše Nardijac prilično vješt. Priznavao mu je to Hrvoje. I gotovo da bi mu umaknuo kad pade kao gromom ošinut. Tvrdaš ga je umirio razbivši mu tvrdu keramičku vazu o glavu i Nardijac samo klone bez svijesti na pod. Djevojka je i dalje histerično vrištala.
Izlazi van!- reče Hrvoje djevojci i ona nestade preko polomljenih vrata umotana u plahtu.
Kakav mali mungos!- reče stric -…gotov te je iznenadio!- kao da mu predbacuje neoprez.
-Nije imao nikakvih izgleda.- samouvjereno reče iskusni ratnik vraćajući mač u korice. Doista bijaše jači i vještiji nego kad je bio mladić. Sada je bio puno iskusniji i hladne glave je ulazio u dvoboj. Stričeva snaga i brzina bijahu na zalazu, ali ne i hrabrost i iskustvo.
Vješto sveže nardijca konopcem od brokatnih zavjesa i posjedne ga na stolac još ošamućenog od udarca.
Polako je dolazio k sebi.
Tvrdaš ga polije vodom iz umivaonika. Tamnoputi južnjak kovrdžave kose i kestenjastih očiju jeknu od boli u glavi i pogleda prestrašeno oko sebe kad shvati da je svezan.
Onda samo pomirljivo spusti pogledi čvrsto stisne usnice odlučan šutjeti.
-Dakle?- upita Tvrdaš.
…Napad na časnika sagranijske vojske, nelegalni boravak u Stolnom, kovanje urote protiv kraljice…nabroji mu stari vitez…-ranjavanje kraljevskog glasnika i uništenje njegove imovine…- nastavi s listom zlodjela koja ga terete.
-…i to je smo ono što znamo!- izvadi iza pojasa lulicu i počne je puniti duhanom. U sobi bijaše mučna tišina koju su narušavali rojevi muha,. Tvrdaš zapali lulicu a krijes mu osvijetli lice koje sablasno bljesnu narančastim sjajem u sobi zasićenoj mirisom mošusa i sandalovine. Dio plama osvijetli i južnjakovo lice otkrivši strah u njegovim očima.
Počeo se jako znojiti.
Hrvoje je bio izravan…- Gdje su ostala jedanaestorica iz tvoje skupine?- nardanac ga pogleda začuđeno pitajući se odakle zna za ostale. Taj ga pogled otkrije.
-Nema drugih! ja sam sam!-
PLJAS!!!
Lice mu utrne od jakog šamara.
-Znamo sve! Samo nam nemoj lagati!- reče Hrvoje srdito stisnutih zuba.
-Mrzim lažljivca, a sad već imamo dokaza da te objesimo po kratkom postupku!- Južnjak je očito bio pripravan na ovakve situacije.
-Ne znam o čemu govorite! Ovdje sam kod rođaka u posjeti!- gradio se nevješt …-Zar tako dočekujete goste u vašoj zemlji?-
Dva brza i jaka šamara sruše ga sa stolca. Tvrdaš ga čizmom nagazi na lice i prikuje za pod.
-Gdje su ostali?-upita Hrvoje čučnuvši pored njega unoseći mu se u lice.
-Budi razuman i ništa ti se neće dogoditi.-
-Ne znam ništa!- protiska kroz zube Nardijac. –Činite što hoćete!- Odjednom jaka bol ga presječe kao bič. Njegov bolni krik čuo se u cijeloj kući. Hrvoje je držao nardančev mali prst odsječen i krvav.
-Ovo je prvi- reče hladno kao da vadi čavle iz daske, pa prinese lovački nož drugom prstu.
Nard se previjao od boli i straha.
-Ne smijete!...Ne možete!…. Stenjao je…
-O, itekako možemo!...-reče Tvrdaš…-kad te objesimo prsti ti neće ni trebati!-
Nardijac shvati što mu se sprema.
-Odvežite me, za ime Ogmino! Sve ću reći!-
Hrvoje nožem presiječe konopac pa odere komad plahte. Baci mu krpu da zavije prst.
Južnjak je bio u šoku. Previjao se i stenjao. Tvrdaš je i dalje držao mač kao krvnik koji čeka znak da obavi posao. Hrvoje sjedne u naslonjač prebacivši nogu preko noge.
-dakle…Zašto ste došli i gdje su ostali?- Nardijac podiže pogled bez puno nade. Pomirio se s tim da je uhvaćen i da je gotovo.
-Mi smo skupina izvidnika. Trebamo skupiti što više informacija o vašoj zemlji i utvrditi najlakši pravac za prolaz vojske do Stolnog.-
-S vojskom?- upita Tvrdaš.
-Južnjak ga prezrivo pogleda…-A što ti misliš s čime?-
-…a gdje su ostali?- nastavi ispitivanje Hrvoje.
U pet parova su po dvojica i po cijelom su kraljevstvu sada. Ne znam kamo su otišli jer je svaki par dobio svoje zadatke.-
Hrvoje sklopi prste pred ustima.
-Bilo vas je dvanaest. Jedan nedostaje.- reče. Nardijac je stiskao patrljak prsta koji je krvario.
-On je podlegao ranama. Vaš glasnik ga je teško ranio i nije preživio.-
-To vas sve ovdje čeka.- priprijeti mu Tvrdaš.
Nardijac se prezrivo nasmije iako ga je bol ubijala.
-Ignoranti neuki!- procijedi s izrazom gađenja na licu…- nemate pojma s kim imate posla!-
Hrvoje ga nije prekidao. Znao je kad ga ponese domoljublje da će sve izbrbljati da toga neće ni biti svjestan. Tvrdaš shvati pa ga izazove:- Čuo sam da je vaš sultančić muškoljub pa da više voli dječake nego djevojčice.-
-Ha ha…-prezrivo se nasmije južnjak…- za ovakve uvrede bili biste rasčetvoreni na konje na pol trga u Forku. Kad dođe Faram ben Gidi, gospodar svijeta u ovu usranu zemlju, bijedni nevjernici kao vi bit će mrtvi a vaše žene će mu ljubiti čizme moleći da mu budu robinje. Dvjesta tisuća vojnika pregazit će vas kao jebeno krumpirište da ne ostane kamen na kamenu!-
PLJAS!
Počeše pljuštati udarci. Stric se razgoropadio pa počeo gaziti južnjaka.
-Striče!- povikne Hrvoje -…dosta je!-
Na vratima se pojavi jedan od dvornikovih kopljanika držeći za ovratnik vlasnika bordela.
-Gazda, što ćemo s njim?- upita. Hrvoje je i dalje držao sklopljene prste razmišljajući…
-Zovi oružnike i daj ih njima neka ih još zapovjednik gradske straže ispita prije nego ih baci u tamnicu. Mi sada imamo drugi posao.-
kad je sišao u veliku sobu u prizemlju dočeka ga oružnički serežan. Mladić plave kose i rijetkih brkova u odori kraljevskih boja.
-Kapetane, ovaj ćumez zatvorite i zapečatite a sve koji nemaju radnu dozvolu protjerajte!-
-Na zapovijed, gospodine generale!- oštro salutira a njegovi ljudi uđoše u svaki kutak kuće prevrćući stvari i otvarajući ladice i ormare širom iz kojih je ispadala šarena odjeća.
Obojica vlasnika bijahu uhićeni. Hrvoje izađe na ulicu. Kiša je sipila uporno i dosadno. On namakne kapuljaču na čelo i ljutito krene prema krčmi. Za njim su išli stric i njihov kopljanik. U mračnim ulicama samo su u pokojem prozoru treperile uljane lampe, a kopljanik je zapalio luč da im osvijetli put. Borova baklja je pištala na kiši ali se nije gasila.
-Eh!- uzdahnu Hrvoje pomalo razočarano -…dugo smo i bili mirni!- reče onako za sebe a Tvrdaš nije rekao ništa. Ogrne se plaštom da se zaštiti od kiše.
-Ovo ne sluti na dobro.- dobaci Tvrdaš.- Ako nas je sultan naumio napasti, moramo žurno obavijestiti kraljicu. Nije mi jasno kako te njegove nakane prije nismo uočili!?- Čudio se stari vitez trljajući bradu.
-Ma jesmo striče!- bio je mrk Hrvoje…-samo nismo vjerovali da će se to tako brzo i obistiniti! Nardski samodržac već dugo gleda prema Stolnom. Treba mu još zemlje i robova. Njegovi apetiti su veliki!- pa ustvrdi na kraju-…uvijek su i bili!- Stric ga pogleda shvaćajući razloge. Bio je nekako ponosan na Hrvoja jer je u njemu vidio sebe iz nekih drugih vremena.
-Onda bi prvi na udaru bili Pretalonovi iz Kolime! Netko bi ih morao upozoriti!-
-Oni već znaju, striče! Ali još ne vjeruju da bi sultan krenuo u otvoreni rat tek tako.- razmišljao je glasno Hrvoje -…Prvi će mu biti na udaru Viganorik i Alugabunska kraljevstva u Zmajevim Planinama. Nas još mora nekako oslabiti da bi bio siguran u pobjedu.-
Potapša strica po ramenu…-Bilo kako bilo: noćas si obavio odličan posao, starino!- pohvali starog viteza koji se samo umorno nasmiješi: -Eh. Nisam ti ja više za ova trčkaranja okolo u pola noći! Stvarno bi mi prijala suha postelja!-
Monday, September 27, 2010
BESTIJARIJ STAROG SVIJETA
VARG
– Divovski srodnik vuka. Na leđima je visok oko 150 cm odrasli primjerci a dugačak je 3 metra od njuške do vrha repa. Vrlo je izdržljiv i snažan, pa može danima krstariti po ledenim pustošima u potrazi za plijenom. Žive u čoporima od po 5 do 12 životinja s Alfa ženkom na čelu. Iznimno žive u većim skupinama. Tamo gdje je hrane u izobilju i velika im je konkurencija. To su naj starije ženke koje oko sebe imaju svoje potomstvo u nekoliko generacija. Beskrajno su uporni i lukavi lovci. Koriste se nekom vrstom jezika koji je mješavina grgoljenja, zavijanja, tihog režanja i škrgutanja zubima. Samo rijetki i iznimni ljudi naučili su jezik ovih inteligentnih zvijeri. Zle su, i opake naravi. Kreću se, love i bore se u čoporu ili u trojkama. Vrlo rijetko sami.
Usamljeni su vrlo stari mužjaci koje zovu "Srebroleđi". Oni su izuzetno opasni. Vrlo često su ljudožderi.
Žive na sjeveru ili uumjerenom kontinentalnom pojasu. Uglavnom ih možemo sresti do granice pojasa do koje pada snijeg. Odgovaraju im guste zimzelene šume, tajge i stepe kao i visoke planine.
Ponekad se udružuju s Goblinima zbog lova i pljačke, no uzgojeni u zarobljeništvu, postaju polupripitomljeni pa ih goblini koristi za jahanje.
Zbog svoje debljine i trajne čvrstoće, njihovo krzno je vrlo cijenjeno. Ali je doista malo lovaca koji se mogu pohvaliti takvim ulovom.
BALVERIN
Neki ljudi koje je napao Varg uspjeli su preživjeti. Posljedice tih napada ponekad ostaju trajne i neizlječive. Pod utjecajem nekih kemikalija u Vargovoj slini ti nesretnici povremeno mijenjaju obličje i pretvaraju se u vukodlake. Uobičajeni naziv u Starom svijetu za ovu strahotu je Balverin. Balverini su gotovo potpuno nesvjesna bića. Vrlo krvoločna i agresivna. Napadaju bilo koga i ne boje se vatre kao ostali vukovi. Smeta im sunce i vrlo jaka svjetlost, ali to ih ne priječi da napadaju čak i u pol bijela dana.
Humanoidi visoki do 2,60cm i teški do 130 kg. robusne ljudske mišićave građe i s vučijom glavom prekriveni dlakom. Vrlo brzi i snažni. Napadaju kandžama i ugrizima oštrih i dugačkih zuba.
Za razliku od običnih vukodlaka koji mijenjaju obličje privremeno,kod Balverina promjena je trajna. Zbog burnih procesa u tijelu žive kratko; Svega 10 do 12 godina.
Neki Šamani sa sjevera savladali su vještinu pretvaranja u Balverina , ali to je toliko opasan poduhvat da se o njemu zna samo po priči i legendama. U obliku Balverina, Šaman zadržava svoju svijest i inteligenciju ali dobiva nadljudsku snagu , spretnost i brzinu.
U Žitniku , u Krčmi "Četiri Zvijezde" na zidu ima glava jednog Balverina preparirana i postavljena prije desetak godina kao trofej nekog nepoznatog lovca koji ga je došao ubiti na poziv građana iz predgrađa Žitnika kojima je napadao stoku .
CRNI MEDVJED
Uobičajeni stanovnik šuma umjerenog kontinentalnog pojasa i hladnog sjevera. Naraste do 450 kilograma i kad se uspravi na stražnje noge prijeđe 2 metra visine. Izraziti je usamljenik , a par crnih medvjeda možete vidjeti samo u doba parenja. On ne kopa svoju nastambu nego traži prirodne i sagrađene oblike špilja . Omiljena hrana mu je riječna Njegov teritorij je njegovo lovno područje i jako je ljutit kad ga ometaju . Njihovo je krzno iznimno cijenjeno zbog svoje ljepote i kakvoće a kod Barbara još i zubi i kandže imaju svoju tržišnu vrijednost.
M'AKOMBO
Nalazimo ga u toplim i sušnim krajevima gdje je na vrhu hranidbenog lanca kao predator. U tim krajevima zamjenjuje vukove i istiskuje sve ostale konkurente. Iz roda je Hijena ali znatno krupniji i opasniji. Živi u čoporu i lovi noću no i po danu krstare pustinjom označavajući svoj teren i tjerajući nezvane goste. Vrlo vješto postavljaju zasjedu i to im je omiljeni način napada . Kako na krupnu divljač i stoku tako i na usamljene putnike. Ako naiđu na snažniji otpor, brzo odustaju od napada.
Sivosmeđeg do crnog, rijeđe crvenkastog krzna dugih ušiju i vitke figure. Može narasti do 70 kg i do 180 u dužinu. Kratkog tubastog repa i velikih šapa prekrivenih krznom. Zbog života u krajevima bez vode razvio je posebnu prilagodbu. Na leđima ima deblju naslagu masnog tkiva kojeg koristi u nestašici vode. Zbog toga je i dobio ime (pelotski , M'Akombo - Grbavac) . Toj masnoći pridaju značajna ljekovita i magična svojstva. Kod druida, šamana i čarobnjaka to je vrlo cijenjena tvar.
Naj tajnovitiji predstavnik vrste je M'Akambo Gargu. Divovski bijeli primjerak koji je svoju mračnu slavu stekao napadajući i ubijajući cijela sela. Godinama ga progone lovci iz svih krajeva svijeta, no za sada bezuspješno. Strahovito je lukav, snažan i krvoločan. Oni koji su ga vidjeli ,a ostali žive tvrde da je na leđima visok kao konj a da u dužinu prelazi 4 metra. Gdje gargu prođe, ostanu samo krvavi tragovi. Trofej njegove glave Pelotski kralj je procijenio na 10 000 zlatnika i to još nije konačna cijena nego , gotovo svakodnevno pomalo raste.
VEPAR
Divlja svinja uobičajena je životinja koja obitava svugdje gdje ima gustih hrastovih šuma. Najveći primjerci narastu do 400 kg a na hrptu su visoki do 130 cm. Uglavnom izbjegavaju sukobe, ali ako se brane mogu biti vrlo neugodan protivnik. Duge oštre kljove i nezadrživi juriš pretvara ga u stroj za ubijanje. Još i danas u mnogim barbarskim plemenima vepar je nezaobilazno iskušenje za mladog ratnika. Kod Nordiska vepar je sveta životinja. Pojavljuje se na zastavama i ratnim signumima. Naime, Nordiski vjeruje da njihov bog Kallevalla, kad iz Vallhalle siđe na zemlju, uzme oblik vepra za svog Avatara. Ubivši vepra, ratnik stječe naklonost Boga jer se dokazao kao dostojan protivnik, a Bog ulazi neku drugu životinju.
Kljove vepra za Nordiske imaju magičnu moć da pojačavaju učinak oružja s oštricom. Isto tako i štite od oružja s oštricom .Poznate su kacige od veprovih kljova koje imaju neprijeporna magična svojstva.
Divlje svinje žive u čoporima i do 50 jedinki a predvodi ih Alfa mužjak. Lutaju i ruju zemlju u potrazi za hranom . Hrane se gomoljima i jesenjim plodovima šume. Seljacima čine značajne štetena usjevima.
Često zalaze u ljudska, obrađena polja i tamo unište cjelokupnu ljetinu. Usamljeni mužjaci mogu biti vrlo opasni protivnici.
KUMARIJSKI DIVLJI PSI
Veliki i crni psi zastrašujućeg izgleda. Nešto krupniji od domaćih pasa, ali višestruko opasniji i krvoločniji. Napadaju u skupinama od 5 do10 i u velikim čoporima po 20 do 30 odraslih jedinki. Hrane se visokim preživačima ali ne prežu od napada i na višestruko opasnije i jače životinje ili humanoide.
Jedino trpe prisustvo Gnollova pa surađuju u lovu ili izviđanju. Ne mogu se pripitomiti, ali dobro podnose zatočeništvo pa su zato popularni inventar svake borbene arene. Imaju karakteristične crvene oči što im daje gotovo apsolutni vid i u naj dubljem mraku, za razliku od njihovih domaćih srodnika koji imaju iznimno razvijen njuh.
Glava ubijenog Kumarijskog divljeg psa trofej je osrednje vrijednosti za kojeg u naj boljoj razmjeni možete dobiti 17 zlatnika.
Seljaci često zovu junake da ih riješe napasti, ali su cijene vrlo skromne jer se te akcije vode kao čišćenje štetočina pa je to idealan zadatak za mlade junake-početnike.
Mladi vilenjaci na divljim psima vježbaju svoju vještinu gađanja dugim lukom i strijelama.
ARAHNIDE - DIVOVSKI PAUCI
Ni po čemu se ne razlikuju od svojih manjih rođaka osim po veličini koja je doista impresivna. Divovski pauci narastu do 14 kg težine i veliki su kao najveći okrugli štit s dlakavim nogama dužine do jednog metra. Prave goleme mreže vrlo čvrste i debele. Razapinju ih između stijena u planinskim kanjonima loveći u njih ptice.
No, bez razlike ptice ili ljudi za njih su valjana hrana. Gotovo da ne postoji toplokrvno biće koje ne mogu jesti. Legu jaja i imaju maticu. Najveću ženku koja polaže jaja i čuva leglo dok je ostali odrasli neprekidno hrane.
Neki druidi uspjeli su sumonirati divovske paukove da im pomažu u borbi, no tu čaroliju još nitko nike uspio ostvariti trajno. Ona najduže može trajati od zore do sumrak i tada se nepovratno gubi.
Žive u planinama i u podzemnim dugim i mračnim tunelima gdje iz mraka vrebaju sve što se miče.
Uglavnom napadaju sami. Ako to čine u skupini od 3 do 5 jedinki, onda negdje u blizini imaju leglo koje su dužni zaštititi.
Ugriz im je otrovan, a za mnoga manja bića smrtonosan. Za humanoide nije smrtonosan, ali može izazvati vrlo neugodne popratne pojave: mučninu povraćanje slabost i nesvjesticu ili čak komu.
ANAKONDA
Golema vodena zmija koja živi u blizin vodenih tokova u džunglama i močvarama. Hrani se mesom koje ubija davljenjem i čeličnim stiskom svog vretenastog tijela poslije čega ga guta cijelog.
Mnogi narodi koji obitavaju uz široke vodene tokove poznaju njenu narav i opasnosti koje donosi. Usamljena je i uvijek živi sama. Napada iz zasjede. Trofej od anakonde je njena prekrasna šarena koža vrlo cijenjena na svim tržnicama i dvorovima Starog svijeta.
Anakonda naraste do 10 metara dužine i može biti teška do 700 kg. Od njene kože izrađuju se luksuzne korice mačeva i tobolci za strijele.
Nardski generali nose pojas od Anakondine kože dijagonalno preko ramena kao oznaku naj viših činova u carskoj vojsci, a Hapažani svojim naj istaknutijim junacima i pobjednicima u borbama u areni daruju, kao najviši oblik priznanja prsluk od Anakondine kože čiji nositelj na osnovu njega ima mnoge značajne povlastice u društvu.
– Divovski srodnik vuka. Na leđima je visok oko 150 cm odrasli primjerci a dugačak je 3 metra od njuške do vrha repa. Vrlo je izdržljiv i snažan, pa može danima krstariti po ledenim pustošima u potrazi za plijenom. Žive u čoporima od po 5 do 12 životinja s Alfa ženkom na čelu. Iznimno žive u većim skupinama. Tamo gdje je hrane u izobilju i velika im je konkurencija. To su naj starije ženke koje oko sebe imaju svoje potomstvo u nekoliko generacija. Beskrajno su uporni i lukavi lovci. Koriste se nekom vrstom jezika koji je mješavina grgoljenja, zavijanja, tihog režanja i škrgutanja zubima. Samo rijetki i iznimni ljudi naučili su jezik ovih inteligentnih zvijeri. Zle su, i opake naravi. Kreću se, love i bore se u čoporu ili u trojkama. Vrlo rijetko sami.
Usamljeni su vrlo stari mužjaci koje zovu "Srebroleđi". Oni su izuzetno opasni. Vrlo često su ljudožderi.
Žive na sjeveru ili uumjerenom kontinentalnom pojasu. Uglavnom ih možemo sresti do granice pojasa do koje pada snijeg. Odgovaraju im guste zimzelene šume, tajge i stepe kao i visoke planine.
Ponekad se udružuju s Goblinima zbog lova i pljačke, no uzgojeni u zarobljeništvu, postaju polupripitomljeni pa ih goblini koristi za jahanje.
Zbog svoje debljine i trajne čvrstoće, njihovo krzno je vrlo cijenjeno. Ali je doista malo lovaca koji se mogu pohvaliti takvim ulovom.
BALVERIN
Neki ljudi koje je napao Varg uspjeli su preživjeti. Posljedice tih napada ponekad ostaju trajne i neizlječive. Pod utjecajem nekih kemikalija u Vargovoj slini ti nesretnici povremeno mijenjaju obličje i pretvaraju se u vukodlake. Uobičajeni naziv u Starom svijetu za ovu strahotu je Balverin. Balverini su gotovo potpuno nesvjesna bića. Vrlo krvoločna i agresivna. Napadaju bilo koga i ne boje se vatre kao ostali vukovi. Smeta im sunce i vrlo jaka svjetlost, ali to ih ne priječi da napadaju čak i u pol bijela dana.
Humanoidi visoki do 2,60cm i teški do 130 kg. robusne ljudske mišićave građe i s vučijom glavom prekriveni dlakom. Vrlo brzi i snažni. Napadaju kandžama i ugrizima oštrih i dugačkih zuba.
Za razliku od običnih vukodlaka koji mijenjaju obličje privremeno,kod Balverina promjena je trajna. Zbog burnih procesa u tijelu žive kratko; Svega 10 do 12 godina.
Neki Šamani sa sjevera savladali su vještinu pretvaranja u Balverina , ali to je toliko opasan poduhvat da se o njemu zna samo po priči i legendama. U obliku Balverina, Šaman zadržava svoju svijest i inteligenciju ali dobiva nadljudsku snagu , spretnost i brzinu.
U Žitniku , u Krčmi "Četiri Zvijezde" na zidu ima glava jednog Balverina preparirana i postavljena prije desetak godina kao trofej nekog nepoznatog lovca koji ga je došao ubiti na poziv građana iz predgrađa Žitnika kojima je napadao stoku .
CRNI MEDVJED
Uobičajeni stanovnik šuma umjerenog kontinentalnog pojasa i hladnog sjevera. Naraste do 450 kilograma i kad se uspravi na stražnje noge prijeđe 2 metra visine. Izraziti je usamljenik , a par crnih medvjeda možete vidjeti samo u doba parenja. On ne kopa svoju nastambu nego traži prirodne i sagrađene oblike špilja . Omiljena hrana mu je riječna Njegov teritorij je njegovo lovno područje i jako je ljutit kad ga ometaju . Njihovo je krzno iznimno cijenjeno zbog svoje ljepote i kakvoće a kod Barbara još i zubi i kandže imaju svoju tržišnu vrijednost.
M'AKOMBO
Nalazimo ga u toplim i sušnim krajevima gdje je na vrhu hranidbenog lanca kao predator. U tim krajevima zamjenjuje vukove i istiskuje sve ostale konkurente. Iz roda je Hijena ali znatno krupniji i opasniji. Živi u čoporu i lovi noću no i po danu krstare pustinjom označavajući svoj teren i tjerajući nezvane goste. Vrlo vješto postavljaju zasjedu i to im je omiljeni način napada . Kako na krupnu divljač i stoku tako i na usamljene putnike. Ako naiđu na snažniji otpor, brzo odustaju od napada.
Sivosmeđeg do crnog, rijeđe crvenkastog krzna dugih ušiju i vitke figure. Može narasti do 70 kg i do 180 u dužinu. Kratkog tubastog repa i velikih šapa prekrivenih krznom. Zbog života u krajevima bez vode razvio je posebnu prilagodbu. Na leđima ima deblju naslagu masnog tkiva kojeg koristi u nestašici vode. Zbog toga je i dobio ime (pelotski , M'Akombo - Grbavac) . Toj masnoći pridaju značajna ljekovita i magična svojstva. Kod druida, šamana i čarobnjaka to je vrlo cijenjena tvar.
Naj tajnovitiji predstavnik vrste je M'Akambo Gargu. Divovski bijeli primjerak koji je svoju mračnu slavu stekao napadajući i ubijajući cijela sela. Godinama ga progone lovci iz svih krajeva svijeta, no za sada bezuspješno. Strahovito je lukav, snažan i krvoločan. Oni koji su ga vidjeli ,a ostali žive tvrde da je na leđima visok kao konj a da u dužinu prelazi 4 metra. Gdje gargu prođe, ostanu samo krvavi tragovi. Trofej njegove glave Pelotski kralj je procijenio na 10 000 zlatnika i to još nije konačna cijena nego , gotovo svakodnevno pomalo raste.
VEPAR
Divlja svinja uobičajena je životinja koja obitava svugdje gdje ima gustih hrastovih šuma. Najveći primjerci narastu do 400 kg a na hrptu su visoki do 130 cm. Uglavnom izbjegavaju sukobe, ali ako se brane mogu biti vrlo neugodan protivnik. Duge oštre kljove i nezadrživi juriš pretvara ga u stroj za ubijanje. Još i danas u mnogim barbarskim plemenima vepar je nezaobilazno iskušenje za mladog ratnika. Kod Nordiska vepar je sveta životinja. Pojavljuje se na zastavama i ratnim signumima. Naime, Nordiski vjeruje da njihov bog Kallevalla, kad iz Vallhalle siđe na zemlju, uzme oblik vepra za svog Avatara. Ubivši vepra, ratnik stječe naklonost Boga jer se dokazao kao dostojan protivnik, a Bog ulazi neku drugu životinju.
Kljove vepra za Nordiske imaju magičnu moć da pojačavaju učinak oružja s oštricom. Isto tako i štite od oružja s oštricom .Poznate su kacige od veprovih kljova koje imaju neprijeporna magična svojstva.
Divlje svinje žive u čoporima i do 50 jedinki a predvodi ih Alfa mužjak. Lutaju i ruju zemlju u potrazi za hranom . Hrane se gomoljima i jesenjim plodovima šume. Seljacima čine značajne štetena usjevima.
Često zalaze u ljudska, obrađena polja i tamo unište cjelokupnu ljetinu. Usamljeni mužjaci mogu biti vrlo opasni protivnici.
KUMARIJSKI DIVLJI PSI
Veliki i crni psi zastrašujućeg izgleda. Nešto krupniji od domaćih pasa, ali višestruko opasniji i krvoločniji. Napadaju u skupinama od 5 do10 i u velikim čoporima po 20 do 30 odraslih jedinki. Hrane se visokim preživačima ali ne prežu od napada i na višestruko opasnije i jače životinje ili humanoide.
Jedino trpe prisustvo Gnollova pa surađuju u lovu ili izviđanju. Ne mogu se pripitomiti, ali dobro podnose zatočeništvo pa su zato popularni inventar svake borbene arene. Imaju karakteristične crvene oči što im daje gotovo apsolutni vid i u naj dubljem mraku, za razliku od njihovih domaćih srodnika koji imaju iznimno razvijen njuh.
Glava ubijenog Kumarijskog divljeg psa trofej je osrednje vrijednosti za kojeg u naj boljoj razmjeni možete dobiti 17 zlatnika.
Seljaci često zovu junake da ih riješe napasti, ali su cijene vrlo skromne jer se te akcije vode kao čišćenje štetočina pa je to idealan zadatak za mlade junake-početnike.
Mladi vilenjaci na divljim psima vježbaju svoju vještinu gađanja dugim lukom i strijelama.
ARAHNIDE - DIVOVSKI PAUCI
Ni po čemu se ne razlikuju od svojih manjih rođaka osim po veličini koja je doista impresivna. Divovski pauci narastu do 14 kg težine i veliki su kao najveći okrugli štit s dlakavim nogama dužine do jednog metra. Prave goleme mreže vrlo čvrste i debele. Razapinju ih između stijena u planinskim kanjonima loveći u njih ptice.
No, bez razlike ptice ili ljudi za njih su valjana hrana. Gotovo da ne postoji toplokrvno biće koje ne mogu jesti. Legu jaja i imaju maticu. Najveću ženku koja polaže jaja i čuva leglo dok je ostali odrasli neprekidno hrane.
Neki druidi uspjeli su sumonirati divovske paukove da im pomažu u borbi, no tu čaroliju još nitko nike uspio ostvariti trajno. Ona najduže može trajati od zore do sumrak i tada se nepovratno gubi.
Žive u planinama i u podzemnim dugim i mračnim tunelima gdje iz mraka vrebaju sve što se miče.
Uglavnom napadaju sami. Ako to čine u skupini od 3 do 5 jedinki, onda negdje u blizini imaju leglo koje su dužni zaštititi.
Ugriz im je otrovan, a za mnoga manja bića smrtonosan. Za humanoide nije smrtonosan, ali može izazvati vrlo neugodne popratne pojave: mučninu povraćanje slabost i nesvjesticu ili čak komu.
ANAKONDA
Golema vodena zmija koja živi u blizin vodenih tokova u džunglama i močvarama. Hrani se mesom koje ubija davljenjem i čeličnim stiskom svog vretenastog tijela poslije čega ga guta cijelog.
Mnogi narodi koji obitavaju uz široke vodene tokove poznaju njenu narav i opasnosti koje donosi. Usamljena je i uvijek živi sama. Napada iz zasjede. Trofej od anakonde je njena prekrasna šarena koža vrlo cijenjena na svim tržnicama i dvorovima Starog svijeta.
Anakonda naraste do 10 metara dužine i može biti teška do 700 kg. Od njene kože izrađuju se luksuzne korice mačeva i tobolci za strijele.
Nardski generali nose pojas od Anakondine kože dijagonalno preko ramena kao oznaku naj viših činova u carskoj vojsci, a Hapažani svojim naj istaknutijim junacima i pobjednicima u borbama u areni daruju, kao najviši oblik priznanja prsluk od Anakondine kože čiji nositelj na osnovu njega ima mnoge značajne povlastice u društvu.
Kralj Vivana – povijest Starog Svijeta
Vivana je bio najstariji sin Gradimira II. Od svojega oca naslijedio je dobro organiziranu državu u kojoj je pošast kuge napokon prestala, sigurne granice i sređene unutrašnjopolitičke odnose bez dinastičkih sukoba, ali i jedan neriješen vanjskopolitički problem.
Problem odnosa s drugom supersilom - Nardom. Sagranijski i Nardski interesi sukobljavali su se u Urnoriku i poluotoku Viganoriku, tada bogatim i žitorodnim i pomorskim zemljama u kojima su lokalni moćnici stalno ratovali. Čas jače, čas slabije ali je stalna napetost slabila obrambene sposobnosti tih zemalja Pa je i jedno i drugo kraljevstvo jasno vidjela svoje interese u osvajanju strateški dragocijenih ciljeva.
Konačni sudar dviju država bio je samo pitanje vremena.
Prema onome što nam govore stare knjige, prvi se za eskalaciju sukoba odlučio mladi Nardski sultan Garud Ben Gidi II, jedan od najdugovječnijih vladara Starog svijeta. Početkom 12. st. Novog kalendara Garud je skupio ogromnu vojsku u namjeri da jednom zauvijek učini Urnorik i Viganorik nardskim zemljama.
Cijeli Garudov rat sa Sagranijom dobro je dokumentiran u Nardskim izvorima i pohranjen u Forškom sveučilištu u jednoj od najvećih biblioteka svijeta. Premda je politička promičba bila nesumljivo moćna i u ono doba u svojem nastojanju da poraz prikaže kao velebnu pobjedu, kada se ukloni retorika i različita pretjerivanja, ipak se dade razaznati što se zapravo dogodilo. Sagranijski izvori koji govore o tom ratu daleko su oskudniji, budući da je Vivana preselio prijestolnici u sada još neutvrđeni grad na jugu Sagranije (Pretpostavlja se u Kligoden ili Veligrad. vjerojatno Veligrad zbog tako sugestivnog imena, ali je i Kligoden opcija s obzirom na njegov izvrstan strateški položaj i ostatke velebnih građevina koje kao ruševine stoje na brijegu ponad grada za koje još nije utvrđeno kojeg su porijekla) a njegovi ljetopisi nisu pronađeni. Međutim, Sagranijske su pripreme za sukob morale biti jednako temeljite kao i Nardske, i premda se čini da je Nardska vojska u konačnici bila mnogobrojnija od Sagranijske, Vivana je uspio pridobiti brojne podvazalne narode jugozapada koji su mu poslali svoje kontigente vojnika u pomoć.
(Alugabuni, Nardani, Hatridi i Šumski Vilenjaci iz Hirolliona)
Odlučna bitka između Sagrana i Narda odigrala se oko 1190. po novom kalendaru kod Bardeša na rijeci Aranti u podnožju gorja Gibrahana. To je bila prva bitka u povijesti Starog svijeta koju smo uspjeli razabrati u svim njenim detaljima.
Usprkos hvalospijevima njegovih kroničara na dvoru u Forku, posve je očito da je Garud čitav pohod vodio potpuno sramotno ignorantski. Prvo je napravio početničku grešku podijelivši vojsku u četiri korpusa, a da prethodno nije znao ni snagu ni položaj Sagrana. Sam je preuzeo vodstvo korpusa zvučnog imena Tigar, dok su korpuse Grifon, Lav, i Zmaj vodili njegovi generali. Sredinom proljeća došao je s vojskom do Bardeša na rijeci Aranti, i od nekih nomada (koji su možda bili neprijateljske uhode) čuo da je Sagranijski kralj, preplašen silinom njegove vojske, pobjegao na sjever prema Kolimi. Faram koji je to upravi i htio čuti pohita u potjeru za Sagranima sa svojim korpusom Tigar, i ostavi gotovo tri četvrtine te ogromne vojske u pozadini. Zaobišao je Bardeš sa zapadne strane i postavio tabor u blizini grada. U međuvremenu Sagranijska vojska zaobišla je grad s istoka i našla se između Garuda i ostatka njegove vojske. Korpus Zmaj, koji je prvi naišao napadnut je iznenada, u pokretu i bi potpuno uništen.
Garud je sa svojim korpusom bio daleko od ostatka svoje vojske i Pobjeda Sagrana bila je gotovo sigurna. U tom trenutku, ako je vjerovati Nardskim kroničarima, situaciju je preokrenulo niz sretnih okolnosti i osobna hrabrost sultana. Sagrani opijeni pobjedom u boju, stali su pljačkati Nardski tabor i ubijati slonove kojih su se toliko bojali i mrzili. Stega im je popustila a bojni redovi bijahu rasuti pa je iznenadni napad malog elitnog odreda Narda koji je upravo stigao sa zapadne strane grada, iz neke luke na obali Zelenog mora. U tom je trenutku i Garud ugrabio svoju priliku kako bi umakao okruženju. Premda su ga u panici napusti i njegovi najodaniji časnici, Garud se uspio probiti sam, ili praćen tek malom skupinom vojnika, i južno od Bardeša u podnožju Gibrahana okupiti ostatke svoje vojske.
Prema riječima dvorskog pjesnika:
"Napao sam ih.
Bio sam poput Mjeseca,
Pružih im utjehu brze smrti od moje ruke
Potukoh ih na stotine a moji sokolovi na tisuće
crnila se rijeka od Sagranijske krvi"
Nakon bitke koja je po njega neslavno završila, Garud se povukao na istok i uskoro sklopio mirovni sporazum sa Sagranijom koji je, u načelu, odražavao dotadašnji odnos snaga.
U svojoj je prijestolnici Fork u Nardu zacijelo, često slušao hvalospijeve o velebnoj pobjedi kod Bardeša, s nesvakidašnjim zadovoljstvom pretvarajući gorak poraz u mit o blistavoj pobjedi. Njegov je protivnik Vivana nedugo nakon toga umro prirodnom smrću ovječan slavom i počastima za vijekove unaprijed ostavivši prijestolje svome jedincu, Mirianu Vivani II.
Problem odnosa s drugom supersilom - Nardom. Sagranijski i Nardski interesi sukobljavali su se u Urnoriku i poluotoku Viganoriku, tada bogatim i žitorodnim i pomorskim zemljama u kojima su lokalni moćnici stalno ratovali. Čas jače, čas slabije ali je stalna napetost slabila obrambene sposobnosti tih zemalja Pa je i jedno i drugo kraljevstvo jasno vidjela svoje interese u osvajanju strateški dragocijenih ciljeva.
Konačni sudar dviju država bio je samo pitanje vremena.
Prema onome što nam govore stare knjige, prvi se za eskalaciju sukoba odlučio mladi Nardski sultan Garud Ben Gidi II, jedan od najdugovječnijih vladara Starog svijeta. Početkom 12. st. Novog kalendara Garud je skupio ogromnu vojsku u namjeri da jednom zauvijek učini Urnorik i Viganorik nardskim zemljama.
Cijeli Garudov rat sa Sagranijom dobro je dokumentiran u Nardskim izvorima i pohranjen u Forškom sveučilištu u jednoj od najvećih biblioteka svijeta. Premda je politička promičba bila nesumljivo moćna i u ono doba u svojem nastojanju da poraz prikaže kao velebnu pobjedu, kada se ukloni retorika i različita pretjerivanja, ipak se dade razaznati što se zapravo dogodilo. Sagranijski izvori koji govore o tom ratu daleko su oskudniji, budući da je Vivana preselio prijestolnici u sada još neutvrđeni grad na jugu Sagranije (Pretpostavlja se u Kligoden ili Veligrad. vjerojatno Veligrad zbog tako sugestivnog imena, ali je i Kligoden opcija s obzirom na njegov izvrstan strateški položaj i ostatke velebnih građevina koje kao ruševine stoje na brijegu ponad grada za koje još nije utvrđeno kojeg su porijekla) a njegovi ljetopisi nisu pronađeni. Međutim, Sagranijske su pripreme za sukob morale biti jednako temeljite kao i Nardske, i premda se čini da je Nardska vojska u konačnici bila mnogobrojnija od Sagranijske, Vivana je uspio pridobiti brojne podvazalne narode jugozapada koji su mu poslali svoje kontigente vojnika u pomoć.
(Alugabuni, Nardani, Hatridi i Šumski Vilenjaci iz Hirolliona)
Odlučna bitka između Sagrana i Narda odigrala se oko 1190. po novom kalendaru kod Bardeša na rijeci Aranti u podnožju gorja Gibrahana. To je bila prva bitka u povijesti Starog svijeta koju smo uspjeli razabrati u svim njenim detaljima.
Usprkos hvalospijevima njegovih kroničara na dvoru u Forku, posve je očito da je Garud čitav pohod vodio potpuno sramotno ignorantski. Prvo je napravio početničku grešku podijelivši vojsku u četiri korpusa, a da prethodno nije znao ni snagu ni položaj Sagrana. Sam je preuzeo vodstvo korpusa zvučnog imena Tigar, dok su korpuse Grifon, Lav, i Zmaj vodili njegovi generali. Sredinom proljeća došao je s vojskom do Bardeša na rijeci Aranti, i od nekih nomada (koji su možda bili neprijateljske uhode) čuo da je Sagranijski kralj, preplašen silinom njegove vojske, pobjegao na sjever prema Kolimi. Faram koji je to upravi i htio čuti pohita u potjeru za Sagranima sa svojim korpusom Tigar, i ostavi gotovo tri četvrtine te ogromne vojske u pozadini. Zaobišao je Bardeš sa zapadne strane i postavio tabor u blizini grada. U međuvremenu Sagranijska vojska zaobišla je grad s istoka i našla se između Garuda i ostatka njegove vojske. Korpus Zmaj, koji je prvi naišao napadnut je iznenada, u pokretu i bi potpuno uništen.
Garud je sa svojim korpusom bio daleko od ostatka svoje vojske i Pobjeda Sagrana bila je gotovo sigurna. U tom trenutku, ako je vjerovati Nardskim kroničarima, situaciju je preokrenulo niz sretnih okolnosti i osobna hrabrost sultana. Sagrani opijeni pobjedom u boju, stali su pljačkati Nardski tabor i ubijati slonove kojih su se toliko bojali i mrzili. Stega im je popustila a bojni redovi bijahu rasuti pa je iznenadni napad malog elitnog odreda Narda koji je upravo stigao sa zapadne strane grada, iz neke luke na obali Zelenog mora. U tom je trenutku i Garud ugrabio svoju priliku kako bi umakao okruženju. Premda su ga u panici napusti i njegovi najodaniji časnici, Garud se uspio probiti sam, ili praćen tek malom skupinom vojnika, i južno od Bardeša u podnožju Gibrahana okupiti ostatke svoje vojske.
Prema riječima dvorskog pjesnika:
"Napao sam ih.
Bio sam poput Mjeseca,
Pružih im utjehu brze smrti od moje ruke
Potukoh ih na stotine a moji sokolovi na tisuće
crnila se rijeka od Sagranijske krvi"
Nakon bitke koja je po njega neslavno završila, Garud se povukao na istok i uskoro sklopio mirovni sporazum sa Sagranijom koji je, u načelu, odražavao dotadašnji odnos snaga.
U svojoj je prijestolnici Fork u Nardu zacijelo, često slušao hvalospijeve o velebnoj pobjedi kod Bardeša, s nesvakidašnjim zadovoljstvom pretvarajući gorak poraz u mit o blistavoj pobjedi. Njegov je protivnik Vivana nedugo nakon toga umro prirodnom smrću ovječan slavom i počastima za vijekove unaprijed ostavivši prijestolje svome jedincu, Mirianu Vivani II.
Sunday, September 26, 2010
slike iz Sagranije
Slika izrađena u programu "TES Construction Set" za Oblivion IV - Bethestda softworks
Autor : Željko Matuško
Subscribe to:
Posts (Atom)